| |

Fotos P. Dobrinovića,
Kir Janja. |
"Kakav je smo bio, gospode bože? Malecan,
pravi patuljak, okrugao, punačak, pupav, noge, razume se, kratke kao u
deteta, a glava tako obla da su mu, u ono doba kada su se klobuci herili
ljudima na vrh temena, svi šeširi sklizali do ušiju. Obrazi debeli,
okrugli, podvaljak priličan, a oči velike, okrugle i dosta buljave, ali
divne, radoznale, svetle, svako ih je voleo, i bez snebivanja stajao pred
njima, iako su bile pametne i prodorne. Glas mu je bio zvonak, nešto
pocepan i rezak, umeo je njime u oktavama da žonglira, da šapće i grmi, a,
muzikalan, pevao je njime izvanredno, razvijao ga je postepeno kao
orgulje, odvijao kao zastavu. A ruke, šta je on izvodio tim sitnim,
punačkim rukama; kad mami, odbija, kad mu prsti jedva stignu jedno do
drugog na krstima, koliko brige , skrušenosti, borbe u sebi, straha,
oduševljenja, bezazlenog ushićenja, gramzljive strasti izražavao je on
njima."
Veljko Petrović, Život i gluma Pere Dobrinovića,
Naša scena br. 29-30, 1951. |